Zato što te netko napokon gleda objektivno.
Svi mi znamo – i svjesni smo – da smo kao ljudi prvo subjektivni, a tek onda objektivni. Prema sebi, prema svom okruženju i svemu što nam se događa. I upravo tu leži najveći izazov.

Ne znaš koliko puta sam bio na nekom događaju i kasnije slušao kako ga drugi prepričavaju – kao da nismo bili na istom mjestu. Svatko doživljava stvari na svoj način. I to je potpuno normalno.

Upravo zato coaching jedan na jedan ima toliku vrijednost. Netko ti pomaže sagledati situaciju izvana – izvan tvoje percepcije. Netko ti postavlja prava pitanja. Netko vidi ono što ti ne vidiš jer si duboko u svojoj priči – obojenoj tvojim prošlim iskustvima, uvjerenjima i strahovima.

Ljudi koji rade kao osobni treneri – uključujući mene – često su prošli sve ono što i ti prolaziš. I nisu ništa “posebni”, osim što su osvijestili da im je jednom u životu trebala ruka izvana. Da ih netko pogura preko prepreke, preko rijeke. I zato danas znaju kako biti most drugima.

Ali da se razumijemo – bez tvoje ustrajnosti, rada i fokusa, neće ti pomoći ni sto osobnih trenera.