Svatko od nas, kada je mlad, kreće u život s velikim snovima i očekivanjima.
Ne moraju to biti grandiozne stvari – ali taj osjećaj da je sve moguće, da je svijet otvoren, da je pred tobom vrijeme u kojem možeš i hoćeš – to je ono što nosiš u sebi.
A onda, s vremenom, kod velikog broja ljudi taj entuzijazam počne opadati.
Moj primjer…
Glazbu obožavam od rane mladosti. U mojoj obitelji se uvijek nešto sviralo – glazba je jednostavno bila dio mog odrastanja.
Kao dijete, ne razmišljaš puno – samo ideš, slijediš ono što ti dolazi prirodno. Meni je put prema glazbi bio gotovo urođen, vođen nizom situacija koje su me usmjeravale već od malih nogu.
U kasnim tinejdžerskim godinama došao je trenutak kad sam morao donijeti odluku – kojim putem dalje.
Odabrao sam glazbu.
Upisao sam glazbenu akademiju, diplomirao saksofon i gledao na svijet ružičastim naočalama. Rano sam dobio i posao u profesionalnom orkestru – posao koji je bio siguran, stabilan i za mnoge san snova.
I tu… kreće ono što se zove stagnacija.
Kako je došlo do toga?
Do tada sam se stalno morao boriti, rasti, učiti, ulagati u sebe da bih nešto postigao.
Ali kada sam to „nešto“ postigao – posao, diploma, sigurnost – sve je krenulo nekim utabanim putem koji više nije tražio od mene velike napore.
Nažalost, trebalo mi je mnogo godina da shvatim što se zapravo događa.
Koliko god je divno što sam vrlo rano riješio egzistencijalne probleme, prestao sam rasti iznutra.
I upao sam u ono što bih nazvao – profesionalna kolotečina.
Nisam prestao vježbati. I dalje sam nastupao, svirao kvalitetno. Ali moj unutarnji razvoj je stao.
Kada sam se osvijestio?
Danas, kada gledam unazad i pitam se – zašto nisam tada krenuo naprijed? – odgovori dolaze iznutra.
Nisam dovoljno vjerovao u sebe.
Dozvolio sam da me okolina uljuljka.
Prepustio sam se „sigurnosti“ i komforu, i dopustio da mi okolnosti određuju smjer.
A ono što je trebao biti samo privremeni trenutak – pretvorilo se u godine.
Godine nedostatka hrabrosti.
Godine prešućene unutarnje želje za nečim većim.
Trebalo mi je 15 godina da se trgnem.
I još 7 da skupim hrabrosti i kažem sam sebi:
Vanja, dosta je.
Nećeš biti ispunjen ako ne kreneš za svojim putem.
I napokon – krenuo sam.
Oslobodio sam se okova očekivanja, predrasuda i tuđih planova.
I koliko god taj put bio neizvjestan, donio mi je novu životnu radost. Jer sada znam da idem prema onome što ja želim.
Ostvarim li to ili ne – nije ni važno.
Važno je da je odluka bila moja.
A to oslobođenje donosi nevjerojatan polet i entuzijazam.
Zašto se to događa većini?
Naravno, život nosi svoje. Neki snovi naiđu na prepreke. Neki ljudi nas razočaraju. Ponekad biramo sigurnije puteve jer ne znamo drugačije.
Ali kad bih sve te razloge sažeo u jednu rečenicu, rekao bih:
Snovi najčešće ne umiru zbog okolnosti. Umiru u tišini – kad prestaneš vjerovati da ih možeš ostvariti.
