Mogu slobodno reći – hodam u cipelama profesionalnog glazbenika koji zarađuje za život svirajući i izvodeći tuđu glazbu. Od samih početaka trudio sam se naučiti svirati ono što sam čuo od drugih. I tako je krenuo moj glazbeni put.
Počelo je u osnovnoj glazbenoj školi, gdje mi je prvi instrument bila harmonika. No, već nakon 3-4 godine poželio sam odustati. Ne zato što nisam volio glazbu – baš suprotno. Nešto u načinu obrazovanja, okolnostima, možda pristupu, jednostavno me udaljilo.
U tom trenutku pojavio se netko tko je imao ključnu ulogu. Nije mi rekao da nastavim po starom.
Rekao mi je: ne odustaj od glazbe – možda samo promijeni instrument.
I tako sam izabrao saksofon – instrument koji će me kasnije pratiti cijeli život.
Nisam to tada znao, ali taj razgovor i ta promjena usmjerili su me prema profesionalnoj glazbenoj karijeri.
Ljubav prema glazbi počinje iznutra
Zašto sve ovo pišem?
Jer mnoge stvari koje radimo u životu ne radimo svjesno – nego nas okolnosti usmjere.
Ali ono što me od početka pa sve do danas drži na mom glazbenom putu je jedno:
volim svirati.
Taj proces mi donosi mirnoću, zadovoljstvo, unutarnju sreću.
I netko bi možda sad rekao: pa eto, sviraš radi sebe.
Ali ja bih dodao:
to što ja osjećam – ljudi očito prepoznaju i osjete.
Nakon svakog nastupa dobijem pozitivne komentare, osmijehe, zahvale – bez obzira je li repertoar bio za široke mase ili za slušatelja istančanog ukusa.
Nisam skladao mnogo, ali sam uvijek izvodio s dušom
Istina, nisam stvorio velik autorski opus. Imam par svojih skladbi koje čuvam u ladici.
Možda zato što sam se toliko usmjerio na izvođenje tuđe glazbe, nisam osjećao veliku potrebu za vlastitim stvaralaštvom.
Ali tko zna – možda će i taj dio mog puta tek doći.
Obrazovao sam se do akademske razine da izvodim glazbu drugih, i mogu reći da sam u tom formatu pronašao vlastiti izričaj.
Netko drugi piše, ja izvodim – ali to što izvodim, ja živim.
Glazba kao poziv, a ne posao
Ljudi koji su se počeli baviti glazbom ne razmišljajući koliko će zaraditi, to su ljudi koji su osjetili unutarnji poziv.
Za njih glazba nije samo zvuk – već hrana za dušu, energija za život.
I takvi glazbenici sviraju radi sebe, ali istovremeno prenose emociju na publiku.
Zato publika reagira. Plješće. Vraća energiju nazad.
To je začarani krug emocije, komunikacije, autentične razmjene.Novac? On je samo materijalna nagrada za cijeli taj proces.
Kad motiv postane isključivo zarada…
Naravno, ima i onih koji uđu u glazbu jer misle: „vidi kako oni zarađuju“.
Krenu s idejom da će to biti lagan posao za dobru lovu.No 99% takvih nikad ne dosegnu pravu kvalitetu.
Jer publika osjeti kad nema duše.
Takvi izvođači sviraju bez povezanosti – i na kraju postanu samo „kulisa“ u pozadini, umjesto prenosioci emocije.
Zaključak
A onda dolazi publika.
Koja osjeća ono što i izvođač.
I prima to.Novac? On dolazi na kraju.
Kao potvrda da je taj proces vrijedan i za druge, ne samo za tebe.
Ako te ova tema pokrenula – podijeli je s nekim ili ostavi komentar.
Glazba je više od tona. Ona je veza između nas i svijeta. A to vrijedi njegovati.
